INKONTINENCIJA URINA

Nekontrolirano istjecanje urina naziva se inkontinencija, predstavlja veliki psihosocijalni i higijenski problem za bolesnika, njegovu obitelj ,a i samo društvo. Inkontinencija urina može se pojaviti u svakom razdoblju  života, samo je razlog njenog nastanka različit ovisno o dobu, spolu i aktivnosti osobe. Opće je poznato i prihvaćeno u društvu, da se pojavnost inkontinencije proporcionalno povećava sa starenjem, jedna od tri starije osobe oboljeti  će od nekog oblika inkontinencije urina, češće žene. Kao što smo već rekli inkontinencija urina predstavlja veliki psihosocijalni i društveni problem, stoga je bitno rano prepoznavanje i liječenje. Psihosocijalni problemi odnosi se na promjene u društvenim aktivnostima, osobe sa inkontinencijom urina postaju potištene, otuđene, osamljene, smanjuje se njihova aktivnost u društvu što može dovesti do nastanka depresije. Kao posljedica česte pojave inkontinencije starije i invalidne populacije u društvu se povećava potrebe za boljim liječničkim nadzorom i skrbi.

Za mogućnost zadržavanja urina i normalno uriniranje potrebni su uredna anatomija i fizologija urogenitalnog trakta i živčanog sustava. Pražnjenje mokraćnog mjehura u normalnim uvjetima odvija se  u dvije faze. Prva faza je faza punjenja i spremanja, pri kojoj se mjehur puni urinom iz bubrega, a druga je  faza pražnjenja, odnosno mokrenja.

Prva senzacija nagona na mokrenje javlja se kada je u mokraćnom mjehuru pohranjeno od 150 do 200 mililitara urina, u ovoj fazi zdrav živčani sustav odgovara istezanjem mokraćnog mjehura i suprimiranjem podražaja na mokrenje, a urin se nastavlja dalje sakupljati. Zdrava osoba  u prosjeku može zadržati od 350 do 550 mililitara urina, daljnje punjenje mjehura ovisi o sposobnosti voljnog sfinktera tj. kružnog  mišića smještenog oko vrata mokraćnog mjehura, da zatvara izlaz urina s vrata mokraćnog mjehura ,odnosno mogućnost daljnjeg istezanja stjenke mjehura, posebice mišića mjehura koji se naziva detruzor. Kada se nakupi dovoljna količina urina nastupa faza pražnjenja mjehura pri čemu je bitna sposobnost detruzora (mišić mjehura) da u sinkroniziranoj  akciji relaksacije sfinktera potjera urin iz mjehura.

Inkontinencije se mogu klasificirati kao:

-akutne, nastaju naglim promjenama  u mokraćnom sustavu odnosno promjenama u sposobnosti mokrenja, najčešće nastaju kao posljedica akutne infekcije mokraćnog sustava,    atrofičnog uretritisa i vaginitisa ,metaboličkih abnormalnosti kao što su hiperglikemija(povećana razina šećera u krvi) i hiperkalciemija(povećana razina kalcija) ,  mentalne konfuzije, raznih psiholoških stanja, povećanog unosa tekućine, nuspojave nekih lijekova i konzumiranja alkohola.

-perzistirajuće, uzrokovana kroničnim stanjima, npr. slabost zdjelične muskulature kod žena sa višebrojnim trudnoćama, prolaps maternice, slabost sfinktera nakon vaginalnih  kirurških zahvata i operacija prostate, oštećenja živčanog sustava kod raznih bolesti kao što su multipla skleroza i Parkonsonaova bolest ,moždani udar i ozljede kralježnice. Javlja se kod raznih mentalnih i psiholoških promjena kao što je depresija i Alzheimerova bolest, te kod karcinoma mokraćnog mjehura

Inkontinenciju možemo podijeliti i prema uzroku.

Stres inkontinencija ili statička inkontinencija – nastaje zbog slabosti mišića dna zdjelice i povećane mobilnosti zapornog mehanizma mokraćne cijevi.

Urgentna inkontinencija-nastaje zbog nestabilnosti mišića detruzora uzrokovane infekcijom. Manifestira se kao iznenadni podražaj na mokrenje koji se ne može potisnuti

Overflow (preljevna) inkontinencija – nastaje u osoba s opstrukcijom vrata mokraćnog mjehura zbog povećane prostate a manifestira se kapanjem mokraće iz prepunjenog mjehura.

Neuropatska inkontinencija – nastaje zbog neuroloških oštećenja karakterizira ju pojačana refleksija mišića detruzora (mišić mokraćnog mjehura) ili smanjenog tonusa sfinktera (kružni mišić oko vrata mokraćnog mjehura) ili najčešće kombinacija ovih stanja.

Uspješnom liječenju inkontinencije pridonosi rano prepoznavanje znakova inkontinencije te rani odlazak liječniku. Osim osobe koja artikulira probleme, važnu ulogu ima i liječnik u primarnoj zdravstvenoj zaštiti (doktor obiteljske medicine i ginekolog). Prama dostupnim podacima iz medicinske literature 85% osoba sa inkontinencijom otkrije se u općoj/obiteljskoj praksi.

Liječnik opće/obiteljske prakse uzima anamnezu, obavlja  fizikalni pregled te pretrage  urina i urinokulture, od velike je pomoći i dnevnik mokrenja koji se vodi najmanje 72 sata. Daljnja dijagnostika obuhvaća ciljane specijalističke pretrage po preporuci vodećeg liječnika (urologa). Uspješno liječenje inkontinencije temelji se na aktivnom i multidisciplinarnom pristupu u koji su uključeni liječnici, medicinske sestre, fizioterapeuti, radni terapeuti, psiholozi, farmaceuti, njegovatelji, osobe zahvaćene inkontinencijom i njihove obitelji.

Osim liječenja provodi se i prevencija, da bi ona bila uspješna provode se ciljane preventivne mjere. Dokazano je, redovita tjelesna aktivnost pridonosi mnogim pozitivnim promjenama i boljoj funkcionalnoj sposobnosti starijih osoba, te osoba sa invaliditetom , svaka osoba bez obzira na dob i oblik invaliditeta sposobna je izvoditi određene  i primjerene tjelesne aktivnosti. Kegelove vježbe mišića zdjeličnog dna u relativno kratkom roku daju dobre rezultate te imaju dobar uspjeh kod liječenja inkontinencije. Jednostavne su,  lako i brzo se nauče. Kegelove vježbe se baziraju na simultanom stiskanju (5 sekundi) i opuštanju mišića zdjeličnog dna, mogu se izvoditi u ležećem, sjedećem pa čak i u stojećem položaju. Poželjno je unositi preporučenu količinu tekućine tijekom dana (8 čaša),ali izbjegavati unos poslije sedam sati navečer, te obavezno isprazniti mokraćni mjehur prije spavanja. Konzumiranje kofeina, alkoholnih i gaziranih pića svesti na minimum jer oni imaju diuretski učinak. Danas na tržištu postoje razna pomagala za osobe sa inkontinencijom urina u obliku uložaka i pelena, a oblikovani su prema stupnju inkontinencije i tjelesnoj težini. Treba naglasiti važnost pravilne higijene urogenitalnog trakta, korištenja blagih sapuna koji ne narušavaju fiziološku floru te imaju blagi učinak na sluznicu. Izbjegavati nošenje uske odjeće ( sa elastinom ), po mogućnosti nositi prozračno pamučno donje rublje.

Matija Bagarić, bacc.med. techn.

 

PREHRANA STARIJIH I NEMOĆNIH OSOBA

Starenje je univerzalni i  progresivni proces koji zahvaća sva živa bića pa tako i čovjeka, starenjem  opadaju sve tjelesne, psihološke i društvene sposobnosti.  Može biti primarno ili funkcionalno starenje, posljedica  normalnog protoka vremena kao što je na primjer menopauza kod žena, te sekundarno starenje uzrokovano nekim teškim i kroničnim bolestima ili vanjskim čimbenicima kao što su pušenje, alkohol i zagađenje iz okoline. Hrvatska je trenutno na petom mjestu u Europi sa udjelom  stanovništva starijeg od 65 godina, a taj udio iznosi oko 17%, te ima tendenciju daljnjeg rasta.

S obzirom na porast starijeg stanovništva u ukupnoj populaciji nameće se i potreba za njihovom boljom skrbi te brigom o pravilnoj prehrani  koja je  bitan segment i pokazatelj  kvalitete življenja.

Pravilna prehrana starijih i nemoćnih osoba mora zadovoljavati energetske i nutritivne potrebe, uzimajući u obzir najčešća stanja i bolesti te tjelesnu aktivnost (smanjena zbog mnogih kroničnih bolesti).

Prema preporuci Svjetske zdravstvene organizacije prehrana starijih i nemoćnih osoba trebala bi se bazirati po principu piramide pravilne prehrane koja se sastoji od  pet razina. Bitno je naglasiti uz pravilnu i preporučenu prehranu  važna je  i tjelesna aktivnost starijih i nemoćnih osoba u onoj razini koju im njihove godine ili trenutno stanje tj. bolesti dozvoljavaju.

Piramida pravilne prehrane sastoji se od pet razina kao što se vidi na ovoj slici:

Prva razina piramide pravilne prehrane ili bazalna razina odnosi se na preporučeni dnevni unos tekućine koji bi trebao biti osam časa vode ili 1,5 litra kroz 24 sata (ubrajamo tekuću hranu i juhe).

Drugu razinu piramide zauzimaju  žitarice i proizvodi od cjelovitih žitarica kao što su tamni kruh te integralna tjestenina i integralna riža.

Treća razina piramide odnosi se na konzumiranje sezonskog voća i povrća.

Četvrta razina piramide preporuča unos bjelančevina i proteina putem plave i bijele ribe (srdele, inćuni…),zatim unos mesa peradi ali bez kožice, te unos mesa kunića, u ovoj razini se također preporuča i unos bezmasnih mliječnih proizvoda ili mliječnih proizvoda sa smanjenim udjelom mliječnih masnoća.

Na samom vrhu piramide nalaze se šećeri, sol i bijelo brašno- poželjno je njihov unos svesti na minimum (koliko je to moguće).

Da bi se što bolje zadovoljile dnevne prehrambene potrebe starijih osoba, preporučamo ovih osam savjeta:

I Prehrana mora biti usklađena s općim preporukama zdrave        prehrane, energetskim potrebama starijih osoba te njihovom tjelesnom aktivnošću.

II Svakodnevno ako je to moguće jesti što raznovrsniju hranu i nikako ne preskakati obroke, za doručak se preporuča jesti voće i bezmasne mliječne proizvode. Ručak bi trebao sadržavati puno povrća i ribe ili bijelog mesa peradi, a za večeru unositi što manje namirnica, preporuča se večerati tri sata prije spavanja i po mogućnost uvijek u isto vrijeme.

III Potrebno je dnevno unositi 1,5 litara vode(osam čaša od 2 dcl)ili negaziranog i nezaslađenog prirodnog soka.

IV Preporuča se u povećanoj količini unositi klice i integralne žitarice.

V Crveno meso bi bilo poželjno zamijeniti bijelim mesom peradi i plavom ribom.

VI Umjeren unos nemasnog mlijeka i nemasnih sireva, jogurt, kefira i orašastih plodova.

VII Posebno ograničiti unos soli, šećera ,bijelog brašna, masnoća i bijele riže, koristiti zamjenska ulja od buće i maslinovo.

VIII Obavezno povećati unos brokule, cvjetače, prokulice, kelja, cikle, crvenog i bijelog luka i bućinih koštica a sve sa svrhom sprečavanja bolesnog starenja.

Važno je naglasiti da izgled hrane  i način serviranja također mogu utjecati na zadovoljstvo starijih osoba ali i na njihov apetit. Poželjno je hranu pripremati  svježe svaki dan bez podgrijavanja, lešo i bez dubokog prženje u uljima. Objedovat treba u miru bez žurbe uz dovoljno vremena i ugodnu okolinu. Uzimati male zalogaje koje bi trebalo duže žvakati i dobro sažvakati jer proces probava započinje u ustima. Duljim žvakanjem hrana se više usitnjava a samom tim  kraće ostaje u želucu te dovodi do bržeg osjećaja sitosti i bolje i brže probave.

Ako se osoba pridržava preporuka zdrave prehrane, i ako ne boluje ni od jednog oblika malnutricije suplementi u obliku raznih vitamina i minerala te drugih dodataka prehrani nisu potrebni osim u slučaju preporuke od strane nadležnog liječnika.

Priprema, serviranje i konzumiranje hrane je umjetnost u kojoj se  isprepleću razni okusi, mirisi  i boje a sva  naša osjetila uživaju kao u opojnoj  melodiji ili u nježnoj  paleti  boja Cezannea i Moneta. Uživajte i zahvaljujte na hrani svaki dan a ona će vam uzvratiti onim najboljim od sebe, vašim zadovoljstvom, srećom i naravno zdravljem.

Matija Bagarić, bacc. med. techn

 

 

DEKUBITUS

Naziv bolesti potječe od latinske riječi decumbere što znači ležati. Nastaje kao posljedica pritiska na određeni dio tijela zbog dugotrajnog ležanja (teške bolesti) ili sjedenja (npr. invalidska kolica) što dovodi do smanjene cirkulacije, to jest do prekida cirkulacije u zahvaćenom dijelu tijela.

Dekubitus je bolest koja je stara koliko i čovječanstvo. Tragovi dekubitusa pronađeni su čak i na egipatskim mumijama, no u medicini ga je prvi opisao 1887 godine Charchot, kod bolesnika koji je ležao nepokretan zbog ozljede kralježnice. Uočio je povezanost nepokretnosti i pojačanog pritiska na određene dijelove tijela sa nastankom kroničnih rana nazvanih dekubitus. Najčešće se javlja na mjestu koštanih izbočina i to u predjelu križne kosti, trtice, peta, lakta, lopatica, zatiljnog dijela lubanje te ušne školjke i koštanog dijela skočnog zgloba ako pacijent leži na boku duže nego što je potrebno. Najčešće komplikacije dekubitusa su infekcija, dehidracija, anemija, disbalans elektrolita, gubitak proteina, sepsa i osteomijelitis.

U nastanku dekubitusa dominiraju tri glavna mehanizma:

1)pritisak – vanjski pritisak na određeni dio tijela dovodi do kompresije i distorzije krvnih žila. Pritiskom na određeni dio tijela povisuje se vanjski tlak koji postaje viši od kapilarnog tlaka, posljedica ove neujednačenosti tlakova je okluzije (začepljenje) krvne žile.

2)micanje-sile micanja dovode do prelamanja, istezanja i kidanja malih krvnih žila (najčešće nastaje prilikom klizanja pacijenta prema dole bilo na krevetu, stolcu ili invalidskim kolicima)te posljedično dolazi do prekida dotoka krvi i pojave ishemije.

3)trenje-trenje se opisuje kao sila koja se stvara kada dvije površine klize jedna preko druge (koža, plahta). Ovim mehanizmom nastaju površinske ozljede koje se manifestiraju kao oštećenja površinskog dijela kože.

Bilo koji od ova tri mehanizma mogu dovesti do začepljenja mikrocirkulacije te  do nastanka ishemije, inflamacije i hipoksije tkiva što za posljedicu ima smrt stanice te pojave nekroze i kronične rane.

Čimbenici za nastanak dekubitusa mogu biti endogeni ili unutarnji i egzogeni ili vanjski. Endogeni čimbenici za nastanak dekubitusa su neuravnotežena prehrana, opstipacija, inkontinencija, starosna dob, mentalno stanje bolesnika, poremećaj pokretljivosti, pušenje, lijekovi, bol, operacije, neurološka stanja. Egzogeni čimbenici za nastanak dekubitusa su nepravilna njega i higijena tijela, tehnike podizanja i promjene položaja tijela ležećeg bolesnika, tjelesne izlučevine (stolica, urin), prekomjerna uporaba pudera i parfema, kvaliteta ležaja(tvrdoća kreveta).

Stupnjevi dekubitusa

I stupanj – Pojavljuje se edem i crvenilo koje na pritisak prsta ne nestaje i najčešće nastaje na koštanim izbočinama. Obično nastaje nakon dužeg pritiska (dva do tri sata) na isto mjesto. Crvenilo je jasno definirano, a bolesnik osjeća bol, svrbež ili toplinu u zahvaćenom području tijela. U ovom stadiju promjene su još reverzibilne (povratne), te ukazuje da je bolesnik u rizičnoj zoni za nastanak dubljeg dekubitusa.

II stupanj – Na zahvaćenom dijelu kože, a djelomično i potkožnom tkivu javljaju se mjehurići. Koža dobiva purpurno plavu boju a oštećenja kože nisu konačna.

III stupanj – Potpuno oštećenje kože, dolazi do pojave smeđe boje i nekroze tkiva u zahvaćenom području s vidljivim mišićima. Ovaj stadij obično je popraćen pojavom infekcije, pri čemu koža poprima crnu boju te postaje suha, pojavljuju se krateri  i značajna oštećenja okolnog tkiva koja su još uvijek reverzibilna.

IV stupanj – Duboko oštećenje cjelovitog tkiva uključujući kosti, mišiće i tetive, prati ga također pojava infekcije, šupljina u vidu sinusa, a promjene su ireverzibilne .

 Prevencija i sprečavanje nastanka dekubitusa su od velike važnosti, potrebna je svakodnevna inspekcija kože ležećih bolesnika koji su polu pokretni ili potpuno nepokretni, kako bi se na vrijeme uočile promjene koje upućuju na nastanak dekubitusa(crvenilo koje ne nestaje nakon pritiska prstom). Preporuča se  promjena položaj bolesnika po mogućnosti svaka dva sata, a po potrebi i češće. Kožu je potrebno održavati čistom i suhom (kod inkontinentnih bolesnika). Potpuno nepokretne osobe trebale bi ležati na posebnim madracima ili krevetima koji djeluju rasterećujuće na rizična mjesta (lopatice, lakat, trtica, pete i skočni zglob). Rizičnih mjesta za nastanak dekubitusa mogu se također  zaštititi i  vatom, vunom ili sličnim mekanim materijalom. Jako je važna pravilna i uravnotežena prehrana bogata bjelančevinama, vitaminom B i C te mineralima. Ovako uravnotežena prehrana pomoći će boljem i bržem cijeljenju dekubitusa ali  spriječiti i  nastanak novoga.

Liječenje dekubitusa je dugotrajan i mukotrpan postupak koji iziskuje puno truda i vremena svih osoba  uključenih u liječenje oboljelog (skrbnici, obitelj, zdravstveni djelatnici). Kod liječenja je bitno smanjiti pritisak na rizičnim mjestima, učestalim promjenama položaja ili primjenom specijalnih jastuka, madraca ili kreveta(koji su jako skupi). Ako se primjene ovi postupci na vrijeme, površinski dekubitusi mogu uspješno i brzo sami zacijeliti. Ako se razvije drugi ili trći stupanj dekubitusa važno je provoditi redovitu njegu i čišćenje kako bi se spriječila pojava infekcije, ranu je najbolje ispirati običnom fiziološkom otopinom ili antisepticima, te primjena već gore navedene metode prevencije. U težim slučajevima kod koji je došlo do nekroze(odumiranja tkiva)potrebno je napraviti kirurško čišćenje rane od nekrotičnog tkiva (provodi se u zdravstvenoj ustanovi od strane educiranog liječnika). Ako dođe do pojave infekcije na mjestu dekubitusa koju karakterizira pojava neugodnog mirisa koji se širi iz rane, vidljivog crvenila i otoka kože te jake boli, potreban je liječnički nadzor i  primjena preparata za ispiranje rane na bazi oktenidinihidroklorida te primjena antibiotika, kako bi se navrijeme spriječila komplikacije kao što su osteomijelitis i sepsa. Ovisno o dubini i vlažnosti rane mogu se po preporuci liječnika koristiti različiti farmaceutski preparati koji ubrzavaju liječenje i cijeljenje rana.

Matija Bagarić,bacc.med.techn.

 

 

REHABILITACIJA BOLESNIKA NAKON UGRADNJE UMJETNOG KUKA

Ugradnja umjetnog kuka jedna je od najčešćih operacija kod pacijenata starije životne dobi. Razlozi za ugradnju umjetnog kuka najčešće su bol i ograničenje pokretljivosti.

Ugrađuje se kod pacijenata kod kojih je zglob istrošen,a pokreti iznimno bolni te kod bolesnika sa prijelomom kuka.

Umjetni kuk se ugrađuje kako bi se uklonila bol i povratila pokretljivost u zglobu, to jest da bi se nadomjestila funkcija oštećenog zgloba. Na taj način se osobi olakšava obavljanje svakodnevnih aktivnosti, a samim time se poboljšava kvaliteta života.

Rehabilitacija bolesnika sa ugrađenim umjetnim kukom započinje već u bolnici nakon provedenog operacijskog zahvata. Cilj rehabilitacije je što brži povratak svakodnevnim aktivnostima (povratak na posao, vožnja automobila, spolne aktivnosti itd…)

Rehabilitacija kod bolesnika nakon ugradnje umjetnog kuka dijeli se na ranu (u bolnici) i kasnu (nakon otpusta iz bolnice).

Ciljevi rehabilitacije u bolničkoj ustanovi su postizanje samostalnosti u kretanju bolesnika od postelje do toaleta, naučiti bolesnika pravilnom izvođenju vježbi, te edukacija bolesnika o potrebnim pomagalima pri hodanju. Tijekom boravka u bolnici važno je da bolesnik nauči hod po ravnoj podlozi i po stubama, i važno ga je upoznati s mjerama opreza pri svim aktivnostima. Kasna rehabilitacija bolesnika sa ugrađenim umjetnim kukom uključuje trotjedni boravak u specijaliziranim ustanovama za rehabilitaciju (toplice) ili nastavak provođenja fizikalne terapije kod kuće uz nadzor specijaliziranog fizioterapeuta. Kasna rehabilitacija podrazumijeva i educiranje bolesnika kako bi nastavio vježbanje tijekom daljnjeg života u smislu očuvanja mišićne snage i povećanja gibljivosti umjetnog zgloba. Preporuča se vježbati nekoliko puta na dan bar po desetak minuta ili povezati vježbe sa određenim dnevnim rasporedom na primjer prije ustajanja, prije ručka, prije spavanja. Uz provođenje vježbi bitna je i fizička aktivnost u smislu šetnje, lagane rekreacije, bavljenjem dozvoljenim tjelesnim aktivnostima.

Nakon otpusta iz bolnice bitno je naglasiti pacijentima važnost obaveznog i redovitog provođenja naučenih vježbi kod kuće, sve aktivnosti obavljati odmoreno bez umaranja ili iscrpljenja.

Operirani bolesnici se također moraju pridržavati slijedećih pravila :

• ne križati nogu preko noge
• ne okretati operiranu nogu prema van
• prilikom ležanja na leđima između koljena staviti jastuk te nikako spavati na   operiranom kuku do odobrenja liječnika (operatera)
• izbjegavati niska i mekana sjedala i ležajeve
• koristiti pomagala prilikom hodanja po preporuci liječnika
• izbjegavati hodanja po neravnom, kvrgavom tlu,uzbrdo,po stubama te po mokrom i skliskom tlu posebice u vrijeme snijega i leda.

Ukoliko se bolesnici pridržavaju ovih savjeta uz redovito jačanje mišića u tijeku cijeloga života, uspjeh neće izostati. Nerealno je očekivati da će se svi bolesnici sa umjetnim kukom pridržavati svih navedenih savjeta te isto tako treba znati da svi ovi savjeti nisu u potpunosti prikladni za sve bolesnike.

Ipak, veći dio savjeta bit će od koristi za veliku većinu bolesnika sa umjetnim zglobom kuka.

Matija Bagarić,bacc.med.tech